Uvijek je bio u vrhu fudbala u dvije države i u dva vijeka i ujedno svuda časno predstavljao naziv kluba sa ovako bogatom tradicijom. To je klub koji je i u bivšoj državi ( uz OFK Beograd) težio fudbalu gdje se uživalo u ljepotama igre, bez strogih normi da se po svaku cijenu mora pobijediti nego da se protivnik mora nadigrati a onda je dolazio i sam rezultat. To je bio takozvani romantičarski fudbal koji je privlačio mnogo navijača koji su dolazili bodriti svoj klub i uživali u ljepoti igre, pogotovo kada je kapiten Želje bio Ivica Osim, neprevaziđeni majstor driblinga i pravi vođa, zatim Mehmed Baždarević koji je bio mozak ekipe i jedna od okosnica nekadašnje reprezentacije bivše države koja je zauzimala visoke svjetske pozicije, te mnoge ekipe Želje, računajući i onu šampionsku predvođenu Milanom Ribarom sa klupe, sa mnogo reprezentativaca i izuzetnih fudbalera, kroz preko jednog vijeka postojanja ovog kluba.

Sada se u našoj zemlji( kao i svugdje u svijetu) igra drugačiji fudbal u kome preovladava novac i gdje je interes na prvom mjestu, gdje svi teže osvajanju titule i materijalnim iznosima koje ona donosi, te mnogim nesportskim dešavanjima vezanim za postizanje cilja i dobijanje utakmica, što sve udaljava i gledaoce sa stadiona. Na stadion koji nije najveći po kapacitetu u regionu ali je jedan od najljepših, dolaze najvatreniji navijači u zemlji i ispunjavaju ga do poslednjeg mjesta, vjerni i odani svom Želji, ne stavljajući kao imperativ, ali očekujući da konačno titula dođe na Grbavicu i da se nekadašnji Ćiro pretvori u zahuktali voz koji će kompoziciju Željezničara vratiti na kolosijek uspjeha.

Pomalo me ovaj Željezničar podsjeća i na našu državu i stanje u njoj, gdje imamo izuzetne resurse u rudama, bogatstvo šuma i rijeka, prirodne ljepote, vrijedne i poštene ljude ali pogrešne ljude koji nas vode okrenute više ličnim interesima, bez imalo brige za narod koji ih bira. Tako i Željezničar ima izuzetan stadion, ima relativno dobre fudbalere ( nedostaju samo još tri-četiri kvalitetna fudbalera), ima navijače najbolje u zemlji ali izgleda da je ista stvar sa pojedincima u rukovodstvu kluba, jer se, ne samo u Želji, više vodi briga o ličnim interesima nego o ljubavi prema istom i ostvarenju nekih viših ciljeva. Najbolji primjer je ekipa Zrinjskog koja već dugi niz godina ima uređene stvari u klubu, ljude koji vole ovaj klub u rukovodstvu i razrađeno sve od prve ekipe pa do pjetlića, tako da i rezultati ne izostaju.

Prije par dana je trebalo da se održi Skupština ovog kluba na kojoj bi se raspravljalo i o eventualnim strateškim partnerima ali mislim da su to riskantne i varljive stvari jer se mnoge ne ostvare onako kako se planiraju ili dogovore, pogotovo što je jedan od kandidata za strateškog partnera Sanin Mirvić, dok tu ulogu u FK Sarajevo ima njegov brat. To su vrlo indikativne uloge, da su dva brata na čelu dva najveća BiH kluba koji su i najveći rivali u našoj zemlji.

Mislimo da bi puno bolje, po dugoročno planiranje strategije kluba, bilo da se u klub pozovu ljudi koji su dokazani prijatelji Željezničara, koji vole taj klub, koji imaju znanje i iskustvo u rukovođenju klubom, koji imaju vizije o velikom Željezničaru kao klubu, koji znaju da to ostvare i koji su i do sada bili uvijek spremni da priteknu u pomoć, finansijski ili na neki drugi način i tu su se takođe dokazali. Tu se prvenstveno misli na dvojicu izuzetnih privrednika, ljudi koji su već obavljali dužnosti u klubu i to vrlo uspješno i koji imaju sve ove prethodno pobrojane kvalitete. Jedan je Senad Misimović koji je već uspješno obavljao funkciju predsjednika kluba i bio bi neosporno najbolja osoba za tu funkciju. Drugi je Jasmin Badžak, takođe uspješan biznismen i veliki zaljubljenik u plavu boju dresa ovog kluba koji se već takođe dokazao u obavljanju mnogih funkcija u klubu. Bilo bi dobro dovesti u klub što više bivših igrača a svakako je Mehmed Baždarević jedno od najzvučnijih imena ovog kluba koji bi smatramo odlično obavljao ulogu sportskog direktora ili bio u Upravi kluba. Takođe ne treba zaboraviti i ikone kluba a to su: dugogodišnji generalni sekretar ovog kluba Zdenko Jelić, čovjek koji je skoro čitav radni vijek proveo u klubu, kao i doktor Josip Jurišić – Braco, koji bi trebalo, jer su svojim radom zaslužili, da uđu u Skupštinu ovog kluba. Moramo pohvaliti dolazak u klub velikog fudbalera Nenada Starovlaha za rad sa mladim selekcijama gdje će njegovo znanje i pristup mladim igračima biti na vrhunskom nivou, u čemu se već dokazao.

Smatramo da bi sa ovim promjenama, uz dolazak još starijih fudbalera u klub, onih koji su osvjedočeni prijatelji Željezničara, klub počeo bivati snažniji a time i postajati onaj Željo kakav je status imao ranije. I dok voz naše države koji teži Evropi stoji na sporednom kolosijeku, dotle sa ovakvim promjenama, a pogotovo dovođenjem ovih ljudi koji su ovdje navedeni, Željina kompozicija bi sa uskog kolosijeka prešla na široki kolosijek, protutnjala bi našim prvenstvima i pojurila ka Evropi. Gorivo za voz bi bila ljubav prema Želji a njime bi upravljali ljudi koji imaju rukovodeće iskustvo, imaju znanje, imaju vizije o uspjehu i silnu ljubav prema Želji. Ova dva gore navedena privrednika, pored svega ovoga, imaju viziju o evropskom Željezničaru i što je još bitnije, znaju ih ostvariti. Sigurni smo da bi onda uskoro sa Grbavice zapuhali neki topliji, prijatniji i pobjednički vjetrovi.

Tekst : Suad Krajnović