Ovaj klub datira još od 1954. godine i sa promjenljivim uspjesima je dugo godina nastupao još u okvirima nekadašnje države ali je evidentno da je uvijek išao stepenicu po stepenicu prema gore.

To su počele ostvarivati generacije igrača prije ove, generacije čija zaljubljenost u rukomet graniči sa fanatizmom.

Možda je to stoga što su okosnicu pa i cijeli klub činili igrači iz gradske sredine, većinom veliki prijatelji međusobno i bilo je sramota ne pružiti svoj maksimum ili osramotiti dres koji se voli.

Bilo je to vrijeme kada se rukomet igrao iz čiste ljubavi, kada su igrači sami kupovali opremu i plaćali putovanja ili snalazeći se za sve to. Bilo je to vrijeme velikih utakmica i velikih igrača koji su tako mogli igrati samo za svoj klub i svoju sredinu.

Dio te ljubavi se iz generacije do generacije prenosio i do današnjih dana. Navijači su to prepoznavali i u velikom broju živjeli za te utakmice, živjeli i radovali se uspjesima svojih rukometaša i tugovali zajedno sa njima.

To druženje rukometnih generacija se nastavlja sve do danas, tako da često organizuju utakmice veterana protiv drugih klubova i tada sala bude dupke puna, toliko se rukomet voli i toliko su te generacije to zaslužile.

Ne bih ovdje isticao bilo koga jer bi mi trebalo puno prostora da se nabroje oni najzaslužniji, oni koji su bili igrači a kasnije treneri ili gdje su ih sinovi naslijedili u najdražem dresu a bilo je među njima i izuzetno rijetkih talenata, pa čak i reprezentativaca naše zemlje. I juče, u povodu povratka rukometne ekipe u Premijer ligu, veterani su odigrali utakmicu međusobno u dopuni slavlja njihovih nasljednika.

Zato , ne bez razloga, Gradačac zovu gradom rukometa.

Piše: Suad Krajnović